Po dolasku u Sjedinjene Ameri?ke Države, website prva stvar je bila da se vjen?aju i time krunišu svoju ljubav.
Jasenko Suljetovi? i Aleksandar Dragojevi? su LGBT par iz Bosne i Hercegovine. Kako su se u zemlji u kojoj su se rodili susretali sa raznim predrasudama, adiposity uvredama i nemogu?nostima za normalan i slobodan život, cheapest odlu?ili su da odu iz ove zemlje. Po dolasku u Sjedinjene Ameri?ke Države, prva stvar je bila da se vjen?aju i time krunišu svoju ljubav.
Jasenko Suljetovi? kaže da su njegov partner i on od po?etka veze znali da ?e morati oti?i iz BiH ukoliko žele priliku da imaju zdrav i dostojanstven život. Nakon što su proveli pet godina zajedno, zbog posla su živjeli u razli?itim gradovima.
Jasenkovo bavljenje LGBT pravima u Banjaluci i Republici Srpskoj, prema njegovim rije?ima, po?elo je da uzima preveliki danak, iako je Banjalu?ko Udruženje Kvir Aktivista uspjelo da realizuje prili?an broj projekata primarno u Banjaluci, uspješnost ovih projekata je bila uslovljena samom vidljivoš?u istih.
“Od radio poruka koje su se puštale 5 puta dnevno tokom 30 dana, prvog LGBT kalendara u BiH, obilježavanja Me?unarodnog dana protiv homofobije, diskusija itd., ja kao osoba koja je predstavljala udruženje sam morao svaki put javno da istupam i da promovišem famozne postoje?e zakone u RS-u koji LGBT osobama garantuju jednaka prava. Ja nisam imao problem da stanem imenom i prezimenom iza svog identiteta i iza svojih stavova, ali sam iluzorno mislio da to moje istupanje ne?e imati ogromne posljedice, jer ipak postoji zakon na koji sam se ja u svakom svom javnom istupanju pozivao kao što se Dodik poziva na patriotizam. Nakon mog u?eš?a 2014. god. na Beogradskoj paradi Ponosa i tog famoznog incidenta gdje je ljude uznemirilo što peder (i još Bošnjak) nosa sliku Irineja – ali ih ne uznemirava što taj Irinej hladno kulira pedofiliju – te velike banjalu?ke ljudine i patriote su krenule intenzivno otvoreno da me traže po Banjoj Luci”, prisje?a se Jasenko Suljetovi?.
Kaže da je njegov partner Aleksandar tada radio u muzi?koj školi u Nevesinju i Jasenko je, zbog bure koja se digla, iz Beograda otišao direktno za Nevesinje, jer su Lešinari bili prili?no uznemireni i prijetili da ?e demolirati kafi? u Banjaluci u koji izlaze LGBT osobe.
“U Nevesinju sam proveo oko mjesec dana i onda sam, uz veliku pomo? Sarajevskog Otvorenog Centra i organizacije Civil Rights Defenders, ostao i radio u Sarajevu do marta. U Banjaluku sam išao potpuno incognito. Prijatelji bi me pokupili na stanici, imao bih kapu, duksericu i molio se da se ne na?e neko ko bi me prepoznao. Kada sam se u martu vratio u Banjaluku, udruženje je ve? imalo prostor u kojem sam ja istovremeno i živio, obzirom na moju sigurnosnu situaciju tada. Kretanje mi je bilo svedeno na minimum i svaki put kada sam morao iza?i, prijatelj bi me pokupio kolima i odvezao. Išao sam u najskrivenije kafi?e i na sve to imao sam elektronsku GPS narukvicu, koju sam mogao aktivirati ukoliko me neko eventualno napadne. Sve to je bio rezultat toga što sam ja satiri?no rekao istinu. Sve te traume koje su se dešavale ja nisam imao vremena ni da svarim, jer je udruženje moralo da nastavi sa aktivnostima i prvih par mjeseci je išlo super i ja sam mislio da ?e se strasti smiriti i da ?emo mi mo?i napraviti promjenu”, kaže Jasenko u razgovoru za BUKU.
Dodaje da je tada Banjalu?ko Udruženje Kvir Aktivista sara?ivalo sa Oštrom Nulom, Helsinškim Parlamentom, KVART-om, Policijom i Gender Centrom. Kada su organizovali drugi festival IDAHOT u maju 2015. god., tada je dobio tužbu od Patrijarha Irineja u kojoj ga je tužio za uvredu ugleda i ?asti i tražio 1 500 000 dinara odštete.
“Saslušanje je bilo 26. juna i iako sam mogao odabrati da ne odem, jer Srbija i BiH nemaju sporazum o izru?ivanju, otišao sam jer sam smatrao da nisam ništa loše uradio i htio sam i samom Patrijarhu da ukažem na licemjernost njegovih djela, obzirom da mu se popovi ljube sa mladi?ima na video snimcima. Moj najve?i strah nije bilo samo ro?ište. Moj najve?i strah je bio da ?e me neko sa?ekati ispred sudnice i da ?e tu biti kraj, što u Srbiji i BiH nije nemogu?e. Iako je prvo saslušanje išlo u moju korist, radilo se o najmo?nijoj osobi u Srbiji koja je bez problema našla moje prebivalište. Postajao sam sve više paranoi?an. Kada je Aco dolazio u Banjaluku, nije htio da izlazimo bilo gdje, jer ga je bilo strah da ?e me neko prepoznati. Vi?anje nam je bilo svedeno na minimum, a ja sam svoju paranoju po?eo lije?iti u kafanama”, kaže Jasenko S.
Do septembra 2015. godine došao je do zaklju?ka da, ukoliko želi da spasi sebe, Acu, i njihovu vezu, moraju što prije da napuste BiH.
“U naredna dva mjeseca sam izvadio turisti?ku vizu za SAD, našao smještaj za obojicu kod prijateljice, posudio novac za kartu i 2. novembra smo bili u avionu za St. Louis. Simboli?no, drugo ro?ište sa Patrijarhom je bilo istog dana. Kada smo sletjeli u St. Louis, dobio sam poruku od advokatice da je Patrijarh odustao od tužbe. Tre?i dan našeg boravka u SAD-u, Aco i ja smo izvadili dozvolu za brak. Generalno, mi smo oduvijek planirali da se vjen?amo, ali smo mislili da ?e to do?i poslije, uz prisustvo naših porodica i naših prijatelja. Me?utim, obzirom da smo došli na turisti?koj vizi i da moramo aplicirati za azil da bi ostali, odlu?ili smo se vjen?ati što prije, jer je na taj na?in Aco mogao biti na mojoj aplikaciji za azil, bez obaveze da individualno aplicira”, objašnjava Jasenko i dodaje da, nakon što su dobili dozvolu, odlu?ili su da se vjen?aju 12. novembra, jer je to ujedno bila i njihova peta godišnjica veze.
Kaže da je vjen?anje prošlo odli?no, obzirom da su imali samo 9 dana da ga organizuju, na?u mati?arku, mjesto, prstenje i, naravno, goste-š?e.
“Uz pomo? naše prijateljice Jordan, vjen?anje se održalo u ku?i njene pratetke, koja nas je predivno do?ekala i ustupila nam svoj prostor, dok je ma?eha od Jordan pukom slu?ajnoš?u bila naša mati?arka. U tih 10 dana upoznali smo dosta super ljudi i, naravno, pozvali ih na vjen?anje, tako da smo imali oko 20 gostiju. Pošto nismo imali baš mnogo novca na raspolaganju, kada smo bili u jednoj hippie radnji, vidjeli smo dva “zlatna“ prstena sa šest cirkona u duginim bojama i tako smo našli naše burme. Zavjete smo izgovorili na engleskom i, zahvaljuju?i našem prijatelju, imamo i snimak vjenja?anja, koji sa svojom jednostavnoš?u i nespretnoš?u u?esnika šalje sliku ljubavi kakva ona jeste”, kaže Jasenko.
Kada su homoseksualni brakovi u pitanju, u Americi je situacija bitno druga?ija od one na koju su navikli.
“Što se ti?e diskriminacije i odnosa prema LGBT populaciji, mi nismo imali nikakav problem. Imamo veliku LGBT zastavu ispred ku?e, normalno se kre?emo, držimo se za ruke u gradu, u marketu i mogu?e je da postoje ljudi kojima to smeta, ali implementacija i poštovanje zakona je ono što spre?ava ve?inu homofobnih osoba da reaguju verbalno ili fizi?ki, jer znaju da ?e ovdje biti krivi?no gonjeni i kažnjeni – i zatvorskom i nov?anom kaznom. Ve?inom se ljudi uopšte ne obaziru, to je ona standardna izjava, ali zaista, ljudi žive svoje živote i nemaju vremena da se zamaruju stvarima koje direktno ne uti?u na njih”, isti?e on.
Jasenko dodaje da je život bez straha elementarno pravo svakog pojedinca/ke na ovoj planeti.
“Nakon 28 godina straha izazvanog prvo ratom, pa onda nasilnim ocem, nasilnim vršnjacima u školi, nasilnom politikom, fašistima i okolinom koja ne može da podnese istinu i koja samo šuti dok god je njima dobro, shvatio sam da moje gutanje tog straha može voditi samo u moju propast. Koliko god sam ja bio spreman da se suo?avam sa svim tim stvarima i da prkosim i okolini i strahu ne bi li dokazao da se stvari mogu uraditi, nisam bio spreman da izgubim svoj razum. Onda kada sam shvatio da odre?enim no?ima ne mogu zaspati bez noža pod jastukom ili da skoro svakog ve?e pred spavanje igram scenario u glavi kako bih odbranio sebe ili Acu, to je bio jedan od faktora koji je ubrzao naš odlazak”, rekao je naš sagovornik i dodao da sve LGBTI osobe na našim prostorima žive sa istim ovakvim strahovima svaki dan.
“Neke manje, neke više, ali sve LGBTI osobe na Balkanu svaki dan moraju da potiskuju to što jesu, iz straha da ?e biti pretu?eni, odba?eni, ubijeni, ponižavani. One osobe koje uprkos svemu ostanu dosljedne sebi i ispoljavaju svoj identitet, svaki dan kada izalaze iz svojih ku?a, nose sa sobom strah da ?e ih neka budala napasti zato što im je kosa ovakva ili onakva ili zato što izgledaju ovako ili onako. Te osobe svaki dan bar jednom moraju pro?i kraj skupine huligana i djelovati kao da ih se ne boje, dok se iznutra mole da ne dobiju kamen ili šaku u glavu. To je svakodnevnica svake LGBTI osobe u BiH, bila ona outovana ili ne”, objašnjava Jasenko Suljetovi?.
Naš sagovornik kaže da su i njihove porodice željele da njih dvojica odu iz BiH, jer su znale da im je to jedina mogu?nost za normalan život i sigurnost.
“I moja i Acina mama su više od svega željele da on i ja odemo iz BiH, ne samo da bi on i ja živjeli normalno i bez straha, ve? da bi i one mogle živjeti i oti?i spavati, a da ne razmišljaju da li ?e im neko pretu?i djecu. Naša porodica i prijatelji su znali da mi, obzirom na na?in na koji želimo da živimo svoj život, moramo napustiti Balkan. Ve? u decembru 2016. moja mama je bila kod nas u posjeti. I koliko god je to meni normalno, svako malo sam sebi govorio, ‘mom mužu i meni došla moja mama u posjetu’”, rekao je on.
Prvi dani u Americi su bili teški, ali su Jasenko i njegov partner uspjeli na?i zaposlenje.
“Obzirom da smo Aco i ja naš odlazak iz BiH realizovali u dva mjeseca, jedina stvar koju smo imali kada smo došli u SAD su bila dva kofera, besplatan smještaj kod naše prijateljice i oko $2000, od kojih smo morali dobar dio odmah odvojiti za advokaticu koja nas zastupa. Pošto smo došli na turisti?koj vizi, nismo imali niti Social security number (socijalni broj), niti radnu dozvolu, koje su neophodne da bi se osoba zaposlila. Ja sam išao od restorana do restorana, radnje do radnje, traže?i posao, i po?etkom decembra sam po?eo raditi u radnji koja iznajmljuje kostime i prodaje vintage garderobu”, prisje?a se Jasenko i dodaje da je tu radio ilegalno i za minimalnu satnicu i iako je vremenom dobijao više sati, to nije bilo dovoljno, tako da je pored toga ?istio ku?e, dvorišta, skidao farbu sa ku?a, farbao ograde i sli?no.
“Nakon 5 mjeseci rada, uspjeli smo skupiti dovoljno da iznajmimo ku?u, sigurnosne depozite za struju, plin, Internet i onda smo samo morali da na?emo stanodavca koji ?e mi dopustiti da potpišem ugovor o iznajmljivanju, iako tada nisam imao nikakav legalni dokument osim bh. pasoša sa turisti?kom vizom koja je isticala u maju 2016. Uprkos svemu tome, uspio sam na?i dom u kojem ?emo zaista zapo?eti naš život i u martu 2016. Aco, ja i naša ma?ka koju smo doveli iz BiH, po?eli smo graditi naš ameri?ki san. Aplikaciju za azil smo predali u decembru 2015. godine i po zakonima SAD-a, kada osoba aplicira za azil, mora ?ekati minimum 150 dana da bi bila u mogu?nosti da aplicira za socijalni broj i radnu dozvolu, tako da smo mi te aplikacije predali u junu 2016. godine, te ih dobili u septembru”, objašnjava Jasenko.
Prisje?a se da je u periodu od maja do septembra poslao preko stotinu aplikacija za poslove koji su ve?inom kancelarijske prirode i u firmama koje se bave tehnologijom.
“Od tih stotinu predatih aplikacija, dobio sam poziv od možda sedam poslodavaca. Onda sam u jednom trenutku odlu?io da na svim svojim aplikacijama promijenim ime iz Jasenko u Jason, jer sam shvatio da ?e Jason Suljetovi? imati bolje šanse za poslove koje ne uklju?uju konobarisanje. Po?eo sam dobijati sve više odgovora na aplikacije i sve više intervjua i na kraju sam dobio posao u telekom kompaniji koja je prisutna u 22 savezne države i tu trenutno radim. Ono što moram spomenuti jeste to da sam na svim svojim intervjuima imao potpunu slobodu da pri?am o svom aktivizmu i ?ak o tužbi Patrijarha i da me potencijalni poslodavci nisu posmatrali kroz tu prizmu, ve? kroz ?isto kapitalisti?ku prizmu i mantru u smislu ‘ako ovaj može da podnese toliko stresa i dalje funkcioniše, sigurno ima kapacitet i da radi’, što je mogu re?i bila moja prednost, bar ovde”, isti?e Jasenko.
S druge strane, kaže on, Acina strast je opera i “on nije mogao ra?unati na karijeru u BiH ili Sarajevu obzirom da je i gay i Srbin, na isti na?in na koji ja nisam mogao ra?unati na karijeru kao gay Bošnjak u Banjaluci”. Me?utim, Aco je ve? dobio svoju prvu ulogu u operskoj izvedbi Carmen i imao je premijeru u St. Louisu. To je, isti?e Jasenko, jedna od najboljih stvari koja im se desila, jer Aco ima šansu da realizuje svoje snove i da se bavi onim što voli, te da bude posmatran kroz prizmu svog talenta, a ne kroz prizmu svog identiteta.
Što se ti?e života i problema u BiH, Jasenko kaže da svaki dan na poslu pro?ita vijesti iz BiH i regiona, te da i dalje smatra da su stanovnici BiH najodgovorniji za situaciju u kojoj se nalaze.
“Sve što se dešava u državi i njenim entitetima ne bi bilo mogu?e bez dozvole njenih gra?ana, koji ?e pre?i preko svega samo da bi imali svoju etni?ku odrednicu, koja im evo ve? 20 godina ne donosi ništa osim praznih frižidera, dugova, mržnje i straha. I to je njihov izbor i možda kada prestanu da krive druge za ono što sami biraju, možda ?e se nešto promijeniti. Skupine aktivista/kinja koje se trude da to promijene i koji troše svoje živce, energiju, vrijeme da pokažu stanovnicima BiH da smo svi jednaki i da nema razlika me?u ljudima nemaju podršku zajedinica za koje se bore, jer te zajednice izme?u otpora i konformizam, biraju konformizam i nisu spremni da stanu svojim imenom i prezimenom iza pravih vrijednosti. Dok god pravo na svakodnevnu kafu bude bitnije od prava na dostojanstven život, aktivisti/kinje ?e da pjevaju svoje pjesme nekolicini koja ih razumije i da se trude na izbjegnu simptome burn out-a”, objašnjava naš sagovornik.
Za kraj našeg razgovora, Jasenko LGBT osobama koje se u BiH bore sa predrasudama, stigmom i uvredama poru?uje da je život zaista kratak i da moraju biti iskrene prema sebi, da moraju da vole sebe i da shvate da put prema slobodi traži mnogo odricanja, ali da je to put kojim vrijedi i?i.
Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom
Piše: Maja Isovi? Dobrijevi?
Izvor: Buka