Kako je biti gej u Hrvatskoj?

U rujnu/septembru će se, ako to situacija s pandemijom dozvoli, održati 19. po redu Zagreb Pride – najdugovječnija manifestacija posvećena ljudskim pravima u Hrvatskoj. Iako se u proteklih 18 godina razina nasilja i diskriminacije u društvu znatno smanjila, slučajevi homofobije i dalje postoje i nisu izolirani.

Maja i Vanja zajedno su gotovo deset godina. Prije tri godine sklopile su, kako se to popularno kaže – „gej brak“. To im je omogućio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola koji je na snazi od 2014. godine. Za nepuna tri mjeseca na svijet će donijeti dječaka i tako će konzumirati prava koja su im, kao istospolnom paru, trenutno dostupna i zajamčena u Hrvatskoj. Da su, kojim slučajem, dijete odlučile usvojiti, stvari ne bi tekle posve glatko. Naime, Zakon o posvajanju djece za istospolne parove još nije donesen, ali, dobra je vijest da im je odnedavno dozvoljeno udomljavanje djece. Tako je, naime, presudio Ustavni sud, temeljem tužbe životnih partnera Ive Šegote i Mladena Kožića, koji su od strane institucija odbijeni kao potencijalni udomitelji.

Manjkavi zakoni
Prema riječima Daniela Martinovića, koordinatora udruge Dugine obitelji koja okuplja LGBT osobe, parove i pojedince koji jesu ili žele postati roditelji, a koja je par Šegota-Kožić pratila i podupirala u njihovim nastojanjima za udomljavanjem, proces prijave krenuo je regularno: „Oni su ušli u evaluaciju i bili su zaustavljeni tijekom samog procesa. Znači, nisu bili odbijeni na početku i nitko im nije rekao: ne, ne, ne možete, to je protuzakonito – dapače, u Centru za socijalnu skrb su im rekli da ne vide nikakvu zakonsku prepreku i da mogu krenuti dalje. I onda je iz Ministarstva obitelji stigla obavijest da se sve zaustavlja, jer ne ispunjavaju uvjete za udomiteljstvo, jer su u životnom partnerstvu“. No, da su, primjerice, Ivo i Mladen odlučili lagati sustav te da je jedan od njih izjavio da je samac – problema ne bi bilo. „Dobili bi dijete jer je u Hrvatskoj samcima dozvoljeno udomljavanje“, otkriva nam Daniel.

Osviještenost u vrtićima
U Hrvatskoj je do sada sklopljeno više od 400 životnih partnerstva. Daniel nije jedan od njih, ali je prije pet godina dobio sina sa svoje dvije prijateljice lezbijke. „Do sada nismo nikada osjetili diskriminaciju ili doživjeli neugodnost zbog našeg životnog aranžmana“, kaže i dodaje kako dječak ide u vrtić gdje postoji velika senzibiliziranost i osviještenost za dugine obitelji: „Svako dijete, bez obzira o kojem se vrtiću u Zagrebu radilo, primjerice za Majčin dan izrađuje po dvije čestitke, ako dijete ima dvije mame. I to je baš super. Zapravo, sve je jako podržavajuće. Njima je to svojevrsni novitet i to im je cool, ali super da tako dobro reagiraju“.

I gej i Srbin
Vrlo pozitivna iskustva ima i Ivan Zidarević, rođeni Beograđanin koji je poznat po tome što je s Hrvatom sklopio prvo životno partnerstvo ikad sklopljeno u Hrvatskoj. U Hrvatskoj živi već šest godina, uskoro će dobiti i državljanstvo: „Od te 2014. do danas ja nikad nisam doživio direktnu diskriminaciju. Ni na poslu, ni kod potencijalnog poslodavca, ni kod bivšeg poslodavca, ni u prodavaonici, ni u tramvaju, ni na putovanju – nikad to nisam doživio“.

Kako kaže, nikada ne krije nijedan od svojih identiteta – ni homoseksualnost, ni činjenicu da je Srbin. Zbog ovog drugog je, kaže doživio nekoliko provokacija, ali isključivo u virtualnom svijetu, na internetu. Uredno ih je prijavio policiji gdje je, kaže, uvijek bio korektno primljen i saslušan. U Hrvatskoj djeluje i kao aktivista, te je uspio unaprijediti nekoliko zakona i pravilnika. Među ostalim, Pravilnik o darivanju krvi, koji je u svojoj prijašnjoj verziji taj humani čin dopuštao samo hrvatskim državljanima, radi praćenja epidemiološke slike nacije. Danas, zahvaljujući Ivanovim naporima, to više nije tako. Homoseksualcima, doduše, to i dalje nije dozvoljeno. „Muškarac koji kaže da je gej, ne može darivati krv, jer darivanje krvi nije ljudsko pravo i to nije uređeno na nivou Europske unije, već u svakoj zemlji zasebno. Naime, prema epidemiološkim statistikama, to je ipak rizična skupina“.

Ivan surađuje i s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova, Višnjom Ljubičić: „Prije par mjeseci jedan mi je čovjek javio da ne postoji izvadak iz životnog partnerstva na engleskom jeziku, kao što postoji za brak. Kontaktirao sam pravobraniteljicu i ona je to ispravila. Nedavno mi se javio par koji je u životnom partnerstvu i jedan od njih htio je otvoriti bolovanje kako bi njegovao onog drugog. Liječnica u specifikaciji nije imala opciju životnog partnerstva i napisala je da ga boli kičma. Onda sam pisao HZZO-u i pravobraniteljici i nakon mjesec dana su to uskladili“.

Iako su iskustva osoba s kojima smo razgovarali uglavnom pozitivna, to se velikim dijelom može pripisati i činjenici da svi oni žive u Zagrebu. U manjim sredinama slučajevi homofobije, diskriminacije pa i nasilja nisu rijetki i postoji prostor za napredovanje. Važan korak u tom smjeru, slažu se svi, jest uvođenje građanskog odgoja u škole, budući da se danas mladi puno više i ranije otvaraju i često nemaju dovoljnu podršku sustava.

Izvor: WDR

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.