Rođena 24. veljače 1956. godine u Clevelandu, Ohio, Butler je odrasla u židovskoj obitelji mađarskog i ruskog podrijetla zbog čega je od malena pohađala hebrejsku školu, ali i dodatne privatne satove kod svojeg rabina kao kaznu za nediscipliniranost. Međutim, te su se poduke, posebice one o židovskoj etici, na kraju pokazale vrlo korisnima zato što su je još kao djevojčicu zainteresirale za svijet filozofije.
„Kada mi je bilo dvanaest godina, intervjuirao me je doktorand iz oblasti obrazovanja i upitao što želim biti kada porastem. Rekla sam kako želim biti filozofkinja ili klaunica, a tada sam razumijevala, mislim, da mnogo toga ovisi o tome da li sebe zateknem ili ne u svijetu koji je vrijedan filozofiranja, i o tome što bi mogla biti cijena ozbiljnosti. Nisam bila sigurna da želim biti filozofkinja, i priznajem da nikada nisam sasvim prevladala tu sumnju“.
Svoje je obrazovanje ipak nastavila u tom smjeru, pa je tako nakon Bennington Collegea upisala Yale, gdje je diplomirala, a 1984. godine i doktorirala, da bi početkom 1990-ih započela svoju profesorsku karijeru, koju danas obavlja na odsjeku za komparativnu književnost kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyju.
U toj su mladenačkoj fazi na nju utisak ostavili njezini roditelji, koliko zbog svoje angažiranosti u političkim debatama, toliko i zbog činjenice da su se kao Židovi pokušavali uklopiti u američko društvo oponašanjem rodnih stereotipa iz holivudskih filmova, a upravo je njihov neuspjeh u tome pothvatu još više zaintrigirao Butler u njezinoj želji da razumije rod, dodatno potaknutoj i vlastitim studentskim iskustvima:
„…jedini je način na koji ste me mogli opisati u mojim mlađim godinama bio kao barska dyke, koja je svoje dane provodila čitajući Hegela, a svoje noći, pa dobro, u gay baru, koji je povremeno postao i drag bar (…) u tom sam trenutku iskusila i određenu implicitnu teoretizaciju roda: ubrzo mi je sinulo kako neki od ovih takozvanih muškaraca mogu odraditi ženstvenost puno bolje nego bih ja to ikada mogla (…) Ženstvenost, koju sam shvaćala kao nešto što mi ionako nikada nije pripadalo, očito je pripadala drugdje, i bila sam sretna što sam joj publika; uvijek sam bila sretnija da joj budem publika nego da ikada budem ili bih mogla biti njeno otjelovljenje“.
U to razdoblje seže i početak njezina bavljenja feminizmom, nakon što je na zamolbu prijateljice s diplomskog studija na jednom feminističkom kongresu održala predavanje koncipirano oko slavne teze Simone de Beauvoir kako se ženom ne rađa, nego postaje, pri tome se pitajući što se događa ako to postajanje nikada ne prestaje.
Upravo je ta zamisao kasnije postala jezgra njezine prekretničke knjige Nevolje s rodom (1990.), jednog od kanonskih djela rodne i queer teorije, koja je inaugurirala tezu rodne performativnosti i općenito ideju artificijelnosti kategorija roda, spola i seksualnosti, nastalih kao rezultat djelovanja individue ususret i nauštrb sustavnih normi.
Rod je tako kulturalni konstrukt nametnut tijelu koje ga ponavljanjem činova i gesta konstantno iznova izvodi, pokušavajući na taj način ostvariti normu koja će mu u sustavu omogućiti postojanost i vidljivost, dok je učinak njegove prirodnosti samo rezultat taloženja tih postupaka. Zbog toga nikada nije odraz neke esencijalne srži, nego sredstvo kojim se spol uopće i uspostavlja kao neutralna površina na kojoj kultura djeluje, dok je on sam proizvod performativnog izvođenja uvijek neuspješnog u svojoj želji da dosegne ispunjenje norme.
Njegovu iluzornost i nedovršenost tako mogu prokazati prakse koje nisu svodive na čvrste kategorije, kao što je primjerice drag, čiji parodični efekt raskrinkava normativan, ali i fantazmatičan status roda. Takvo oslobađanje pak može ponuditi priliku za svojevrsno poigravanje s rodom, unatoč čemu se nikako ne smije zaboraviti kontrolirajuća i nasilna tendencija sustava da briše pojedince koji izazivaju njegove norme:
„Ne može se tek tako ovo nazvati igrom ili zabavom, čak i ako igra i zabava čine značajne momente u svemu ovome. Ne želim reći da rod nije ponekad igra, užitak, zabava i fantazija (…) Samo želim reći kako mi i dalje živimo u svijetu u kojem se može riskirati ozbiljna obespravljenost i fizičko nasilje zbog potraživanja vlastitog zadovoljstva, fantazije koju utjelovljujemo i roda kojeg izvodimo“.
Usprkos za Butler karakterističnom zakučastom stilu pisanja, knjiga Nevolje s rodom je u trenutku svojeg objavljivanja postigla iznimnu popularnost unutar i izvan akademskih krugova, a njezino slavljenje ili proganjanje traje još i danas. Tako su radovi koje je kasnije objavljivala, poput Tijela koja nešto znače (1993.) i Raščinjavanje roda (2004.) funkcionirali kao dodatna pojašnjenja i razrade njezinih prethodnih teza ili općenitija razmišljanja o rodu, spolu i seksualnosti namijenjena širem čitateljstvu.
Pri tome je izuzetno važna kritika koju je svojim tvrdnjama uputila spram tendencija da se žena prikaže kao univerzalna i ahistorična kategorija s nekim esencijalnim karakteristikama, upravo zato što je naglašavanjem društvene i kulturalne konstruiranosti spola i roda ukazala na neuspjeh pokušaja definiranja „žene“ kao pristupa kojeg isto tako karakterizira normativni učinak.
Nasuprot tome, rod se treba razumjeti kao slobodan i fleksibilan atribut neuzrokovan nekim stabilnim karakteristikama, a time i nepovezan s nekom određenom seksualnošću kakvu nameće heteronormativni sustav, što su sve ideje koje su kasnije postale jednima od temeljnih postavki queer teorije.
„Moj razumijevanje queera je da je to pojam koji želi da se ne treba predočiti osobna iskaznica prije ulaska na sastanak. Heteroseksualci se mogu pridružiti queer pokretu. Biseksualci se pridružiti queer pokretu. Queer ne znači biti lezbijka. Queer ne znači biti gay (…) Queer je argument protiv određene normativnosti, onog što je pravilan lezbijski ili gay identitet“.
Izuzev navedenih tema, Butler se u nekoliko desetaka drugih radova bavila i pitanjima slobode govora, cenzure, etičnosti, znanja, ali i nasilja, žalovanja te prepoznavanja važnosti nesigurnosti i ranjivosti ljudskoga života. U recentnijim ju je tekstovima pak najviše zanimala pozicija Židova, posebice vezana uz sukob Izraela i Palestine, a njezini su stavovi izazvali i neka negodovanja nakon što je 2012. godine dobila nagradu Adorno za izniman doprinos polju filozofije.
Neosporiv je, međutim, utjecaj koji su njezini tekstovi izvršili na velik broj različitih teorijskih pristupa i akademskih disciplina, osiguravši joj popularnost koja je čak inspirirala nastanak fanzinea Judy!, ali i na različite suvremene umjetničke prakse te queer aktivizam općenito, prvenstveno zahvaljujući radikalnom preformuliranju kategorija roda, spola i seksualnosti, koje je omogućilo novi pristup pitanjima tijela, identiteta i želje, ali i marginaliziranja i isključivanja.
„Sama činjenica da živimo s drugima čije vrijednosti nisu iste kao i naše vlastite, ili koji postavljaju ograničenje na ono što smijemo znati, ili koji su neprozirni za nas, ili koji su čudni, ili su djelomično shvaćeni, znači da živimo s nekom vrstom poniznosti, znači da smo decentralizirani. Što će reći da to tko sam ja nije središte ovog svijeta. Živim u svijetu u kojem sam neprekidno decentralizirana različitostima drugih“.
*Tekst prenosimo sa prijateljskog portala VoxFeminae
Izvor: XXZ magazin