Vjerujte u što god hoćete i spaljujte što god želite, ali imajte obraza barem djecu poštedjeti tih vaših stavova, barem njih pustite još malo izvan svih tih, za njih, gluposti, jer kako stvari stoje, imat će i više nego dovoljno vremena se s njima susresti kada budu malo stariji
Rijetko neki događaj izazove toliko bijesa i reakcija koliko i spaljivanje makete dječje slikovnice “Moja dugina obitelj”, ili pardon, karnevalskog Krnje, u Kaštelima. U svega nepunih 24 sata toliko je komentara, osuda i podrške izrečeno, da se uistinu pitam vrijedi li išta dodati te ima li uopće prostora za napisati nešto što prosječni hrvatski čitatelj još uvijek nije vidio, ili o čemu nije još razmislio. Da budem iskren, pojma nemam. Vjerojatno i ne.
No ipak sam se, naporan kakav jesam i vragu (čitaj drugima) i sebi, odlučio napisati koju riječ o nečemu što me uopće nije iznenadilo, a ma baš ni malo, ali doista, niti mrvicu. U Kaštelima su spalili Krnje u obliku slikovnice koju su promovirale LGBT udruge, u kojoj se pokušava djeci pokazati da gay par nije razlog zbog kojeg će čovječanstvo nestati s lica zemlje a sva djeca u Hrvatskoj postati homoseksualci. Zar je stvarno to nekoga iznenadilo? Mislim, drago mi je ako je tako, jer to znači dvije stvari: prvo, da unatoč bezbroj suprotnih dokaza, taj netko još uvijek vjeruje u kognitivne sposobnosti jednog velikog dijela Hrvata; drugo, da negdje u granicama Lijepe naše ima još naivaca poput mene koji se ponekad iznenade takvim ispadima. No, kao što rekoh, barem ovoga puta nisam spadao u drugu grupu ljudi. Kako bilo da bilo, eto, nisam iznenađen. U biti, jako sam ljut, užasno ljut. Zašto?
Pitanje je razumljivo, pogotovo jer bi se odmah složio s time da stvarno nema razloga gubiti živce i ljutiti se zbog takvih događaja u Hrvatskoj, prezasićeni smo time, na kraju krajeva nije više ni zanimljivo o tome pisati. Pa ipak, bijesan sam. Ma baš me briga što su organizatori došli do briljantne ideje da na dječjem karnevalu spale slikovnicu u kojoj se promiču prava tamo nekih pedera i lezbi; svejedno mi je što je većina ljudi koji su s oduševljenjem prihvatili tu istu ideju slavila poput tuljana dok je maketa gorjela; da ne govorimo koliko sam postao ravnodušan prema onima koji vjeruju da na taj način vode svetu bitku u ime čednosti svoje djece. Za sve njih odrasle, stare i relativno mlade, iskreno me, oprostite mi, zaboli ona stvar. Ali, nažalost uvijek postoji onaj ali. E pa moj „ali“ su djeca, njihova djeca, djeca organizatora, sudionika, posjetitelja, gostiju. Njih mi je užasno žao, pa makar njima bilo svejedno i jednog dana postali baš kao njihovi očevi i majke.
Tu djecu žalim. Nemojte me krivo shvatiti, ne žalim ih jer se osjećam superiorno, nisam ja nikome nikakva moralna vertikala koju treba slijediti, žalim ih samo jer su u najranjivijoj dobi postali kolateralna žrtva nekih aktera i događaja koje još uvijek ne mogu, i ne bi trebali, razumjeti. Možda sam naprosto budala, ali ne mogu se oteti razmišljaju te djece dok su se pripremala za povorku, dok su se oblačila, veselo paradirala mjestom, družila, šalila i zabavljala. Priznajem, nisam ljubitelj karnevala, nikada me nije posebno privlačio, ali mogu razumjeti što ljudi u njemu vide, tim više djeca, kad im se kaže da mogu biti što god žele, da se radi o dobu godine kada je „sve“ dopušteno i kada smo svi mi manje striktni i rigorozni. U dječjoj povorci su baš oni glavni, ne samo svojim obiteljima, već svima koji su ih došli bodriti i pozdraviti na putu prema kulminaciji slavlja: spaljivanju Krnje.
Strah od slikovnice
Još uvijek se sjećam kako je to spaljivanje djelovalo u mojem djetinjstvu, pa makar ne volio te povorke, kada bi vatra gorjela i svi bi okupljeni slavili kraj još jednog zla. I onda, nađu se tu odrasli. Krnje, figura koja simbolizira najveće krivce našeg društva, razlog zašto nam je toliko „loše“ u životu, nešto što ćemo spaliti kako bi se tog zla konačno mogli riješiti jednom zauvijek, treba dakako uništiti. Pitam se, što bi to moglo biti za djecu? Nije lako pitanje. Možda škola, ta prokleta institucija koja nas je toliko godina prisiljavala na rano buđenje, ili Babaroga, možda čak i neko drugo čudovište koje nas vreba kada ne slušamo roditelje…Priznajem, vidi se da nisam baš maštovit kada se o karnevalu govori. Na moju sreću, u Kaštelima su mnogo bolji od mene: najveći problem za djecu su istospolne zajednice. E pa čestitam vam od srca na originalnosti dragi organizatori, uspjeli ste.
Vaš je profinjeni osjećaj za komičnost uspješno prenesen na vašu djecu i onu vaših susjeda, prijatelja i sumještana. Lijepo ste djeci objasnili u čemu je štos, tko je kriv za jedinicu iz Prirode i društva, koga se treba kloniti i koga optužiti za njihove probleme. Kažete, gdje je sad sloboda govora? Čemu toliki cirkus? Zar nemamo svi ista prava iznošenja svojih stavova? Ne živimo u totalitarnoj Jugoslaviji! Znate što, apsolutno se slažem! Štoviše, drago mi je da to pravo iskorištavate tako što spaljujete simbole ljubavi drugih ljudskih bića, barem tako ćete otkloniti svaku sumnju: pravo na slobodu govora jest i pravo pred svijetom ispasti budalom. Hvala vam na tome, savršeno za karnevalsko vrijeme. Ali, kao što rekoh, briga me za vas, već jeste to što jeste.
Radije se pitam, kako ste djeci objasnili da im je upravo ta slikovnica izvor nedaća i nesreće u životu? Zapravo, zašto i zbog kojih razloga je tome tako? Bojite se da će vam djeca postati homoseksualci? Nisam neki ekspert, ali mislim da zbog slikovnice nitko još uvijek nije pokušao postati morska sirena, niti se odlučio na život u džungli, pa vam možda to saznanje olakša zabrinutost. Ma znam, samo ste se šalili, moram se malo smiriti. Uostalom, nisu to moja djeca, što mogu ja znati. Još jednom, u pravu ste.
Ali (evo ga opet!), već kad nešto morate pred djecom spaljivati, pred vašom djecom, ne bi li možda bilo bolje da to ne budu simboli drugih ljudi? Razumijem ja starije, i meni dođe da spalim puno toga oko sebe, pa barem za karneval neka bude tako, no, je li potrebno pred djecom to učiniti sa slikovnicom u kojoj se, e to vam kažem sa stopostotnom sigurnošću, ne nalazi ama baš niti jedna prijetnja za njihovu budućnost? Vjerujte u što god hoćete i spaljujte što god želite, ali imajte obraza barem djecu poštedjeti tih vaših stavova, barem njih pustite još malo izvan svih tih, za njih, gluposti, jer kako stvari stoje, imat će i više nego dovoljno vremena se s njima susresti kada budu malo stariji.
Na koncu, znajte da nisu mediji krivi što se festival vaše djece pretvorio u to što jest, niti su za to krivi fantomski masonski-udbaški-gay-Sorosovi lobiji, krivnja je samo vaša, vas koji ste takvo Krnje izabrali i nametnuli ga djeci. Ironično, zar ne? Upravo ste si sami indoktrinirali potomstvo i donijeli im neželjenu pažnju zbog straha kojeg nosite u sebi.
Čestitam vam, nije to bio lagan posao!
Piše: Diego Han
Izvor: XXZ magazin