Nacionalizam i militarizam
U ovom tekstu pokušaću da na jednostavan način povežem dve važne karakteristike srbijanskog maskuliniteta: nacionalizam i militarizam.
Tokom prve polovine devedesetih godina prošlog veka, na delu teritorije SFRJ dolazi do rata, koji je, pre svega, zasnovan na borbi za nacionalni identitet. Iako je sa srpske strane promovisana ideja Velike Srbije i proširenja postojećih granica, rat se ne širi na teritorije susednih zemalja, već se odigrava na teritoriji same SFR Jugoslavije. Unutar rata jedna od najvažnijih borbi bila je borba za očuvanje nepostojećih, odnosno nedovoljno jasno konstruisanih nacionalnih identiteta, kako sa Srpske i Hrvatske strane, tako i sa ostalih ratom zahvaćenih strana.
Pod uticajem militantne propagande u srbijansko društvo se uvlače, jedan po jedan, elementi pro-rasističke i pro-fašističke ideologije. Podrška ovoj ideologiji dolazi da svih strana - sa institucionalnog i sa personalnog nivoa. Mediji, SANU, Srpska pravoslavna crkva, intelektualci/ke, novinari/ke, estradne ličnosti (...), podržavajući trend nacionalnog osvešćivanja dali/e su značajan doprinos opštoj ratnoj konfuziji.
Nacionalni identitet je sam po sebi konstukcija - on nije dat biološki, genetski, nije urođen, niti može na bilo koji način da se unese u strukturu ljudskog bića osim ideološki. Nacionalno osećanje se izražava kroz sticanje i negovanje određenih emocija prema nekoj nacionalnoj grupi. Ovo osećanje ne postoji pre same nacije ili nezavisno od nje, njegova pojava koincidira sa pojavom nacije[1]. Međutim, u slučaju sukoba nacija na prostoru bivše SFRJ (pre svega na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske), došlo je zapravo, do borbe nepostojećih nacionalnih identiteta. Kako militarizam nalaže, opravdanje za rat uvek postoji, besmisao rata se uvek nečim, jednako besmislenim, opravdava. Opravdanje za ratove od 1991.godine pa na ovamo uvek je bila odbrana nacionalnog bića što predstavlja jedan od najvećih apsurda istih ratova.
U ratnom haosu svako/a koristi priliku da se promoviše i pokaže kao patriotski nastrojen/a počev od Srpske pravoslavne crkve do folk pevača/ica. U širokom spektru zainteresovanih svoje (značajno) mesto zauzeo je i maskulinitet.
Maskulinitet, svakako najznačajniji deo muškog identiteta, pod pritiskom militantnog režima i opšte životne/političke klime počinje da se preispituje. Muškarci su sebe počeli da doživljavaju drugačije: oni su ne samo ponosni bivši/sadašnji/budući vojnici, oni su sada na zadatku: odbrana zemlje! Postavlja se sasvim logično pitanje: Šta se brani ako Srbija nije u ratu, ako se rat ne vodi na teritoriji Srbije? Odgovor je: Vekovno srpstvo!
Pojam srp(b)stva podrazumeva čitav niz karakteristika koje krase Srpsku naciju, a koji su eto, silom prilika zaboravljeni tokom (famoznih), pedeset godina komunizma. Tako se u ovdašnjem društvu formiraju rodne predstave pravih naših, pravih Srpskih muškaraca i žena. Ove odlike često odlaze u banalnost npr. propisi koliko dugu kosu treba da ima Srpkinja itd. Međutim, postoje neke odlike koje veoma duboko zadiru u oblast nacionalizma, čak toliko duboko da pretenduju da izgrade sasvim novu naciju.
U daljem tekstu pokušaću da izvedem nekoliko paralela koji pokazuju veoma vidljivu vezu između maskuliniteta, nacionalizma i militarizma.
Konstruisanje Novog Srbina
Izgradnja nacionalnog identiteta velikim delom se realizuje kroz strateški ciljane tačke polnog i rodnog identiteta. Opšte je poznato da se od svakog muškarca očekuje da razvije specifične maskuline osobine kao što su agresivnost, ambicije, fizička snaga, takmičarski duh, racionalnost, uspešnost, dominantnost, samopouzdanje, sposobnost preuzimanja rizika, hrabrost i borbenost kako bi se tradicionalne uloge što bolje obavljale[2]. Tokom ratnih godina skoro svaka od gore navedenih osobina usmeravana je široko zastupljenim militantnim diskursom koji potrebne informacije šalje sa svih strana.
Konstruisanje Novog Srbina ima dve dimenzije: adaptaciju već postojećih i formiranje sasvim novih generacija Srba.
U prvu pomenutu grupu spadaju već rođeni dečaci, mladići ili odrasli muškarci koji pod novonastalim uslovima moraju svoj muški identitet da prilagode potrebama ratnog tržišta. Druga grupa su tek rođeni dečaci: oni dobijaju imena Vuk, Nemanja, Stefan, Uroš, redovno se krste u crkvi, od prvih dana života aktivno se uključuju u našu tradiciju: dobijaju paketiće od Božić Bate, Pravoslavnu malu Bibliju i propagira im se saosećanje sa decom koja su u ratu izgubila mame i tate, ali isključivo sa decom srpske nacionalnosti.
Konstruisanje novog muškog srpskog identiteta ima nekoliko dodirnih tačaka sa vrednostima militarizma, što sve zajedno tokom rata dovodi do pojave ekstremnog nasilja i zločina, a sve opravdano odbranom nacionalnog identiteta. Prihvatanjem novog, nametnutog sistema vrednosti identiteta jednog Srbina, ovdašnji muškarci postaju na još jedan način, žrtve ogromne ratne mašinerije.
Stratifikacija pomenutog identiteta odvija se kroz davanje određenih inputa koji su za davaoce istih veoma jasni i lako ih je i logično objasniti.
Krenimo redom, od samog muškog nacionalnog identiteta kao definisanog i jasno određenog. Možda je najbolji i najsažetiji primer dat u Proglasu prijateljima Srbskim koji je jedan od osnova na kojima se bazira ideologija desničarkog pokreta Obraz. U ovom proglasu sasvim se precizno navode karakteristike koje treba da budu oličenje poželjnog Srbina.
«SRBINE. Tvoja srbska vrlina mora da bude vernost. Budi u Crkvi Pravoslavnoj veran Bogu svojih Svetih Predaka. Budi u svetosavskom patriotizmu veran svom Otačastvu. Budi u domaćinskoj odgovornosti veran svojoj porodici. Bez Boga, bez Otačastva, bez porodice Ti si niko i ništa. I zato: čuvaj svoju veru pravoslavnu, brani svoje Srbsko Otačastvo, neguj domaćinski svoju porodicu»[3].
U svom proglasu, gledajući kroz prizmu roda, ova organizacija se još na nekoliko mesta obraća muškarcima i to kao: Svešteniku, Vojniku, Policajcu, Seljaku, Radniku. Zanimljivo je da se žene u proglasu pojavljuju samo u kategorizaciji Srbkinje[4].
Iako promovisan u periodu posle rata, ovaj proglas je sasvim adekvatan primer: savršeno jasan, jednostavan i iskristalisan, on je produkt ratnog vremena i duha nacionalističke i militarističke propagande. Upravo zbog toga, zadržaću se na analizi ovog proglasa koji promoviše vrednosti savremenog Srp(b)skog muškarca.
Iz kategorije Sveštenika saznajemo da je on: sluga Boga, čuvar nacionalnih Svetinja, da je požrtvovan, čestit, bogobojazan i da od njega zavisi život Srbskog Otačastva. On je primer pravoslavnog bogoljublja i srbskog rodoljublja. Seljak je temelj srbskog domaćinskog poretka, bez njegovog rada Srbija je jadna i gladna, a proklet je svako ko upotrebljava Njegovu muku i napor. Tako seljak kao Hranitelj nacije ne korespondira sa sistemima, jer njemu nisu potrebni ni komunisti ni demokrate, već sa Pravdom i Istinom. Radnik se upozorava da njegov rad ima smisla samo ako izgrađuje porodicu i jača naciju. Takođe, Srbstvu treba njegov blagosloveni rad.
Iako se svaka pozitivna osobina izražava isključivo kroz nacionalni interes gde se muškarac u potpunosti predaje naciji kako bi se ona kvantitativno i kvalitativno razvijala, postoje dve kategorije koje su eksplicitno militantne: vojnik i policajac. Tako je vojnik okosnica snažne Srbske Države. Njegovo ime je-neustrašivost a prezime-viteštvo. Dalje se navodi sa su u Vojnika: uperene oči svih Svetih srbskih ratnika koji sa verom u Boga braniše Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Slava srbskog oružja ne sme da potamni u Tvojim rukama!
Policajac, osim što predstavlja simbol bezbednosti, on predstavlja strah za nečasne. Sva pravednost jednog policajca proizilazi iz njegove vere u Boga Pravde.
U delu naslovljenom Viteške oružane snage, stoji da srbska vojska i policija moraju da budu savršeno opremljene, naoružane i motivisane, a da Srbija mora da ima nepobedive i neustrašive oružane snage i visoko razvijenu vojnu industriju.
Osim što su veoma precizno propisane poželjne karakteristike muškarca, idealizacija Srbina je išla do granica apsurda slikovitim predstavljanjem Super Srbina, koji je obučen u odelo Supermena, sa ocilima na grudima, sa nasmejanim licem, jakom vilicom, zdravim zubima, brkovima i šajkačom na glavi.
Kako tokom rata treba po hitnom nalogu inspiratora/ki rata formirati (mušku) naciju, jedan od glavnih motiva je bio i novi, zbunujući rečnik. Da li tadašnji i sadašnji nacionalisti i Pravi Srbi, zaista znaju šta znači Otačastvo, Krst Časni i još manje opipljiva Sloboda Zlatna? Kroz transformaciju i zloupotrebu jezika, u javnoj sferi se formira duh ratnika koji se sve više glorifikuje, opravdava i dovodi u ravan normalnosti.
Tradicionalni ratnički duh/duh ratnika postaje najvažnija karakteristika srpskog muškarca u prvoj polovini devedestih godina dvadesetog veka. Ova karakteristika ima nekoliko veoma strateški razrađenih tačaka.
Naime, kada su sasvim dobro rasvetlili svoj polni identitet muškarca i kada sebe nacionalno određuju kao Srbe, mnogi muškarci počinju da, gotovo po automatizmu, izvršavaju sve naredbe koje se daju u ime Srpstva. Tako se polako portretiše i idealizuje ratnik. Taj ratnik nije samo neko ko ide i brani svoju zemlju. Oni nije više samo branilac svoje porodice, svoje okoline i dobara, on je taj koji brani čitavu jednu istoriju, kulturu i tradiciju. Koju? Na scenu brže bolje stupaju - koreni. Ovo je takođe veoma složena oblast koja povezuje maskulinitet i nacionalizam, a svojom simbolikom priroda = tlo + muškarac = krv, veoma je bliska idealu fašizma. Ukorenjivanje predstavlja postupak popularizacije u kome se insistira na narodnom, seljačkom poreklu borca ili nacionalnog vođe[5]. Tako se Srbi, što pre svega podrazumeva muškarce, pozivaju da se vrate svojim korenovima, da poštuju i da nastave tamo gde su njihovi Sveti Preci stali, da ratuju, brane i odbrane Svete Srbske zemlje kao i sve ideale Srbstva.
Provučena kroz različite socijlne momente, glavna odlika i vrlina svakog Srbina postaje njegova militantnost. Nepristajenje na militantna pravila znači isključivanje iz zajednice. Za krizna vremena karakteristična je pojava osećanja zajedništva. Narodu koji je uveden u rat, koji živi pod sankcijama i u izuzetno teškim socijalnim i ekonomskim uslovima, od neizmernog značaja je pripadanje bilo kojoj vrsti kolektiva, pa makar bio to i nacionalni. Osećanja ograničenosti, progonjenosti, bespomoćnosti, saznanje da taj kolektiv nije tako veliki... podsticaji su muškarcima da odlaze u rat.
Jedan od veoma vidljivih dokaza militarizovanosti društva je i dobrovoljno pristajanje/prijavljivanje da se ide na bojišta. Veliki broj muškaraca raznog starosnog doba svojom voljom, odlazi na prve linije fronta. Najveći broj onih koji već nisu mobilisani, a žele su da idu u rat, prijavljuju se u paravojne jedinice. Upravo ove vojne jedinice pokazuju još jedan fenomen militarizma - potrebu za vođom . Sasvim izmoreni neprestanom kontaminacijom i militarizacijom svesti muškarci, dobrovoljci odlaze u ratove da brane imaginarne granice Srbije, sigurni da će ih njihove idealizovane vođe na neki čudesan način zaštiti od ranjavanja ili smrti. Na mainstream scenu stupaju militantni idoli: Arkan, Kapetan Dragan, Karadžić, Mladić, Šešelj, kao i njihovi sateliti: akademici, Ceca, Baja Mali Knindža, Milja Vujanović, Braća Bajić, Ruška Jakić... Pripadnost nekoj od paravonih formacija, lično poznavanje nekog vođe ili dobijanje epiteta kao što je Tigar ili Beli Orao postaje stvar prestiža i dokaz da Srbija među svojim muškarcima ima prave zveri sa otvorenim česljustima i oštrim kandžama spremnim da raščereče neprijatelje, da silovanjem žena zaprljaju seme druge nacije, da torturom ratnih zarobljenika umanje vrednost Drugog...
Kada ode u rat, srpski muškarac se već stavlja u red svetih potomaka, počinje (već unapred), da bude onaj slavni Sveti Predak. Medalje za hrabrost i minorne pohvale komandanta postaju vrednije od izgubljene ruke ili noge, od svih psihičkih trauma koje rat nosi sa sobom.
Idealizaciju srpskog ratnika velikim delom vrše mediji. Ratnik se uglavnom prikazuje kao mlad ili čovek srednjih godina, koji iza sebe ostavlja nešto: devojku, ženu, decu, roditelje, kuću i posao, oblači uniformu (koja mu, gotovo redovno, savršeno lepo stoji), i odlazi u bespuće i neizvesnost rata. Tamo čuva srpske kuće, srpsku decu, žene...Njemu u školi, kao posebno važnom gostu, deca pripremaju priredbe[6], starije žene u crnini padaju mu u naručje kada uđe u njihovo dvorište. Živ ratnik predstavlja substitut za strah, poginulog sina, muža, oca, brata..., predstvalja Spas i Slobodu. On je Božiji štićenik - sa blagoslovom Crkve on je otišao na ratište. Srpski ratnik, kao i ratnik bilo koje nacionalnosti ne ubija, ne pljačka i ne krade, ne kolje, ne siluje, ne pali kuće, ne vrši torturu. To nije odlika Srba, kao što nije ni jedne nacije. To nije odlika Pravoslavaca, kao što nije odlika nijedne vere. Ipak, žrtve postoje na svim stranama. Ko ih je stvorio?
Podizanje zdrave nacije
Kao što sam gore već naveo, tokom rata dolazi do trenda da se dečacima daju imena koja se tumače kao izvorno srpska i tradicionalna: Lazar, Miloš, Nemanja, Sava, Vuk... Svako vreme ima svoj trend u davanju imena, ovaj je diktiran pod uticajem nacionalističke propagande. Naravno, nijednog dečaka koji dobija ime po nekom slavnom Srbinu iz prošlosti ne može da zaobiće krštenje u Crkvi - Srpskoj Pravoslavnoj naravno. Na poklon, ovaj dečak dobija Malu pravoslavnu Bibliju, gde saznaje da ako je Srbin onda mora biti i pravoslavac, a kada je već pravoslavac daje mu se na znanje da je njegova vera malo ispravnija od ostalih jer je PRAVOslavna. Čini se da je u maskulinizaciji dečaka Srpska pravoslavna crkva najdalje otišla izdavanjem knjige Šta treba da zna svaki pravoslavni dečak, gde osim što se propisuje kako treba da izgleda jedan zdrav dečak, stoji i da on treba da vozi biciklu, da se igra puškom i oružjem i da mora da savlada određene veštine.
Pod uticajem institucija i desničarske intelektualne elite, na prostoru Srbije dolazi do naglog porasta nacionalizma. Rezultati odgajanja dečaka pod neprestanim pritiskom nacionalističke propagande dovodi do neprestanog rasta nasilja. Adolescenti koji su odrastali u vanrednim uslovima, bez mogućnosti da putuju, da upoznaju Drugo i Različito u kombinaciji sa povratkom na tradiciju, koja podrazumeva povratak bazičnim patrijahalnim vrednostima roda, stvara generacije nasilnika učaurenih u ideologiju koju ni sami ne poznaju.
Prinicipima emotvnog ucenjivanja, dečaci i mladići uvode se u stanje straha i tenzije - oni se plaše da ne pogoršaju i ovako lošu situaciju u zemlji. Militantni principi i ovde su vidljivi: ako ne budu dovoljno dobri-biće kažnjeni i to dvostruko: od društva i Boga. Kao primer navodim deo teksta Dragoša Kalajića pod naslovom Srbi ostajte muški! u kome se kaže: ...Pojava otpada među Srbima može se objasniti teorijom...da su Srbi već vekovima na najstrasnijem i najopasnijem mestu Evroazije, izloženi udarcima doista nemerljivih sila. Samo junački odgovor na agresiju u I Svetskom ratu koštao je srpski narod više od polovine muškog roda. Ginuli su, uglavnom, oni najbolji, najmlađi, ostajući bez poroda. Ostali su da se razmnožavaju uglavnom oni lošiji. Sada beremo plodove te naopake selekcije...[7].
Današnji tinejdžeri, adolescenti i generacije koje su tek rođene, odrastaju u društvenom okruženju koje je već formiralo vrednosti srpskog muškarca. Veoma je lako ubaciti se u taj model, teško je biti van njega, a još je teže izađi. Prema utvrđenim vrednostima poželjno je da srbski muškarac bude, pre svega, Srbin, da ima srpsko prezime, da je pravoslavan, heteroseksualan, odan porodici, devojci, ženi, deci, državi i crkvi, da slavi slavu, da se kritički odnosi prema neprijateljima, da zna odakle je, gde i kome pripada i da, gotovo kao obavezno, pripada nekoj grupi: navijačkom timu ili desničarski orjentisanoj stranci. Ako ispuni ove uslove biće u redu, u suprotnom sledi isključenje.
Drugačiji muškarci se shvataju kao izdajnici roda. Senzibilisani muškarci, gej, antimilitaristi, feministi, prigovarači savesti, muškarci koji su spremni da se suoče sa zločinima načinjenim u ime nacije spadaju u grupu koja je nepoželjna. Osim toga, propagiranje zdrave nacije isključuje osobe sa posebnim potrebama kao jednakopravne. Glorifikacije jednonacionalnog tokom poslednjih petnaestak[8] godina dovela je do pojave ispoljavanja različitih oblika mržnje i nasilja. Ksenofobija, seksizam, homofobija, rasizam, antisemitizam pa čak i otvoreni fašizam postali su svakodnevica u Srbiji. Svaki pokušaj osude i suzbijanja ovih pojava nailazi na veliki otpor kod većine stanovništva. Strah od Drugosti je tipičan za nacionalistički orjentisana društva. Sve što je različito može da nas pokvari. Princip krvi i tla ovde se ponovo pojavljuje. Srbija ne rađa muškarce koji ne žele da ostaju muški, kako to kaže Kalajić. Tokom poslednje dve godine dolazi do porasta nasilja u javnom prostoru. Svako ko izgleda drugačije preti opasnosti da bude napadnut ili pretučen.
Barbara Kruger, američka umetnica, u jednom svom radu, obraća se muškarcima konstatacijom : Vi uvek konstruišete složena načine kojima sebi dopuštate da dodirnete kožu drugog muškarca. Ova konstatacije je primenljiva i u srpskoj kulturi maskuliniteta. Diskurs srbijanske muškosti dovoljava da se muškarci organizuju u grupe, ali isključivo ako je to u interesu Srbije i očuvanja Otačastva. Navijački klubovi, stranke i partije, vojska... su dopuštene muške zajednice, čak je i poželjno biti u njima. Poražavajuća je činjenica da se trend agresivne maskulinizacije nastavlja iz dana u dan, da i danas, posle tolikog zalaganja za demokratiju, srbijansko društvo ne može da se pomeri sa mrtve tačke nacionalizma i krene put građanskog oslobađanja u kome ima bezbednog mesta za sve koji podržavaju i neguju civilne vrednosti.
Boban Stojanović
Žene u crnom, Beograd
[1] Kecmanović, Dušan, (1999) Psihopolitika mržnje, Prosveta, Beograd
[2] Kandić-Jakšić, Dr.Maja, Muška homoseksualnost, www.gay-serbia.com
[3] Proglas prijateljima Srbskim, www.srb-obraz.org
[4] Među glavnim karakteristikama Srbkinje navedene su: smernost, vernost,odanost Bogu i porodici bez kojih ona ne može da bude ni devojka ni majka. Ženi se daje na znanje i da je potomak plemenitih i slavnih Srbkinja koje su ponos i ukras naše istorije.
[5] Čolović, Ivan (2000), Politika simbola: Panteon, XX vek, Beograd
[6] List Kninska krajina, broj 1, april 1993
[7] Kalajić,Dragoš, Bolest pederastija:Srbi ostajte muški, www.komentar.co.yu
[8] Ovde podrazumevam period od 1989 - 2004 godine