PIER PAOLO PASOLINI (1922-1975.)
Pier Paolo Pasolini je bio marksista, homoseksualac i jedan od najvećih umetnika našeg vremena. Njegova seksualnost, koju nije skrivao, iritirala je Katoličku crkvu u posleratnoj Italiji kao i marksiste. Njegov marksizam iritirao je Katoličku crkvu, dok njegovo interesovanje za Katoličku crkvu iritiralo je marksiste.
Rođen je u Bolonji 1933. godine a odrastao je u rodnom mestu njegove majke, malom ruralnom mestu, Friuli. Kada je napunio 16 godina, njegov nastavnik upoznao ga je sa radovima Artura Remboa. Njegova reakcija je bila da poeziju sagledava kao kulturnu opoziciju fašizmu i sredstvo za osnaživanje seksualnih različitosti.
Njegova prva poema napisana je na friulianskom dijalektu i publikovana je 1942. godine i veoma je dobro prihvaćena. Za vreme rata radio je kao učitelj u lokalnoj školi. Pasolini se priključio komunističkoj partiji iako su komunisti streljali njegovog brata Guida 1945. godine.
Krajem septembra 1949. godine upoznao je trojicu lokalnih momaka i sa njima otišao u žbunje. Rezultat ove avanture bilo je hapšenje zbog kvarenja mladeži i nemoralnog ponašanja na javnom mestu. Automatski je suspendovan s posla i izbačen iz Komunističke partije.
Njegove beleške i dnevnici iz tog perioda kao i romani, koje je tada napisao ali kasnije publikovao, opisivali su atmosferu tog vremena u tom regionu kroz prizmu političkog aktivizma i homoseksualne i heteroseksualne ljubavi friulianskih momaka.
Većinu njegovih književnih dela i poezije su pod uticajem njegove fascinacije životom proleterijanske mladeži, prvo u Friuliu kasnije u Rimu. Zbog skandala iz 1949. godine, Pasolini se preselio u Rim početkom 1950. godine. Ubrzo je počeo da piše o rimskim mladićima, mnogi od njih bili su mali prevaranti i lopovi, čije društvo ga je u isto vreme plašilo i oduševljavalo a kojima je kasnije davao male uloge u svojim filmovima.
Priče iz ovog vremena periodično su publikovane u Ali dagli occhi azzuri. Oba njegova najveća romana pojavila su se u ovom periodu njegove hiperaktivnosti: Ragazzi di vita (1955.), koji je izazvao veliki skandal i kod levičara koji nisu navikli na takvu neo-realističnu reprezentaciju radničke klase i zbog svoje tobožnje skaradnosti, i Una vita violenta (1959.).
Pasolinijevo slavljenje mladalačke muževnosti u svo svojoj okrutnosti, vulgarnosti i erotičnosti prevazilazilo je idealizovanu mitologiju koja je proizašla i iz Vatikana i Moskve.
Kako je Pasolini postepeno ulazio u intelektualne krugove Rima 50-ih godina, neizbežno je počeo da sarađuje sa nekim nju-vejv italijanskim filmadžijama i piscima. Posle pisanja scenarija odlučio je da sam režira filmove. Prvi, „Accattone“, se pojavio 1961. godine. Pisanjem se bavio do kraja života, ali je sve više pažnje usmeravao na filmove.
Na kraju uspeo je da spoji pisanje i snimanje filmova: „Teorema“, na primer, se u isto vreme pojavila i kao film i kao roman. Film je izazvao još jedan skandal zbog mladića koji sistemski zavodi sve članove jedne građanske porodice, muškarce i žene podjednako.
Kao filmski umetnik, Pasolini je pokazao veliki literarni talenat. Mnogi od njegovih najvećih filmova su adaptacije po književnom delu, od The Gospel According to St Matthew (1964.) do "Trilogy of Life" (1971.) baziranog na Dekameronu, The Canterbury Tales (1972.), The Arabian Nights (1973.) i njegov genijalni poslednji film Salo (1975.) u kome prikazuje poslednji dan umirućeg italijanskog fašizma u grafičkim verzijama Markiz de Sadove pornografske komedije „120 dana Sodome“.
Pasolinijeva najpopularnija dela imaju jaki tematski kontinuitet sa njegovom poezijom, kritičkim i teoretskim delima. Intenzitet njegovog interesa za erotiku ih sve povezuje.
Uprkos njegovom seksualnom radikalizmu, Pasolinijev reakcioni stav vođen je nostalgijom. On je žalio zbog povećanja nezavisnosti mladih Italijanski jer dok su vezane za svoje konzervativne i zatvorene porodice, postoji veća mogućnost za homoseksualne eksperimente među mladićima.
Protivio se kontracepciji i abortusu jer to olakšava heteroseksualne veze među mladima i umanjuje tradicionalno italijansko tolerisanje seksualnih igara među neoženjenim mladićima. Moguće je da zbog divljenja prema Svetom Petru i svog revolucionarnog pisanja, Pasolini je dozvolio sebi ovaj stepen mizoginije.
Iako homoseksualac on je retko obrađivao ovu temu u svojim filmovima. Homoseksualnost je istaknuta u filmu „Teorema“ (1968.) gde misteriozni gost zavodi sina jedne porodice, u filmu „Hiljadu i jedna noć“ iz (1974.) homoseksuanost je prolazni motiv u idili između kralja i podanika koja se završava smrću, i najmračnije prikazana u filmu „Salo ili 120 dana Sodome“ iz (1975.). Pasolini sebe nikada nije video kao „gej umetnika“. Naprotiv, on je eksplicitno odbacio asimilovanu gej srednju klasu koja se pojavila pre njegove smrti.
Pasolini je ubijen 1975. godine od strane mladića kojeg je pokupio na centralnoj stanici u Rimu s kojim se odvezao na plažu, mada postoje razne druge teorije o njegovoj smrti. U 2005. godini, mladić koji je osuđen za ubistvo Pasolinija porekao je da je to učini i italijanske vlasti su ponovo otvorile istragu o njegovoj smrti i spekuliše se da je možda izvršen atentat na njega.